Prema hrvatskom nasljednom pravu, a koje je regulirano Zakonom o nasljeđivanju (NN 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19, dalje u tekstu: ZN) nasljeđivati se može na temelju zakona ili na temelju oporuke. U ovom članku ćete saznati više o oblicima oporuka, valjanosti oporuka te sadržaju oporuke.
Što je oporuka?
Oporuka je jednostrano, izričito i osobno očitovanje oporučiteljeve posljednje volje, upravljeno na raspolaganje za slučaj njegove smrti. Oporuka je jednostrani pravni posao iz razloga što, za razliku od drugih pravnih poslova, nema ponude i prihvata odnosno ne nastaje nikakav ugovor. Naime, prema odredbi članka 102. ZN ništav je ugovor kojim netko svojem sugovorniku ili trećoj osobi ostavlja svoju ostavinu ili njezin dio. Međutim, pravni poredak dopušta ugovore s nasljedno-pravnim učinkom (ustup i raspodjela imovine za života i ugovor o doživotnom uzdržavanju)
Kad se kaže da je oporuka izričito očitovanje volje time se misli prvenstveno na to da se oporuka ne može učiniti znacima, konkludentnim radnjama ili pak šutnjom, već isključivo izgovorenim ili napisanim riječima u zakonom propisanom obliku. Također, oporuka mora biti osobno očitovanje što znači da mora predstavljati pravu volju oporučitelja, te da ne može biti dana preko zakonskih zastupnika ili punomoćnika.
Naposljetku, oporuka je izraz posljednje volje oporučitelja. Ako nakon oporučivanja oporučitelj opozove svoju oporuku, uništi ju ili raspolaže na drugi način s dijelovima svoje ostavine za života, ili pak sastavi novu oporuku, prethodna oporuka ne predstavlja njegovo posljednje očitovanje volje.
Pretpostavke valjanosti oporuke?
Da bi oporuka bila valjana, odnosno proizvodila pravne učinke ona mora zadovoljiti zakonom predviđene pretpostavke za valjanost u vidu sposobnosti oporučitelja te oblika oporuke.
Sposobnost oporučitelja
Prema članku 16. ZN oporuku može napraviti svaka osoba sposobna za rasuđivanje koja je navršila 16 godina. Ukoliko osoba nije navršila 16 godina ili nije bila sposobna za rasuđivanje, oporuka je ništetna. U članku 16. stavku 2. ZN navodi se da ako se ne dokaže suprotno, smatrat će se da je osoba u trenutku oporučivanja bila sposobna za rasuđivanje. Drugim riječima, onaj tko tvrdi da osoba nije bila sposobna za rasuđivanje, to mora i dokazati. Ako osoba nakon oporučivanja, izgubi sposobnost za rasuđivanje, taj gubitak ne utječe na valjanost oporuke.
Oblik oporuke
ZN dopušta nekoliko oblika oporuka: vlastoručna oporuka, pisana oporuka pred svjedocima, javna oporuka, međunarodna oporuka te usmena oporuka.
Vlastoručna oporuka
Vlastoručna oporuka je ona oporuka koju je oporučitelj vlastoručno napisao i vlastoručno potpisao. ZN u članku 30. propisuje da je takva oporuka valjanja ako su zadovoljena upravo ta dva kriterija te propisuje kako za njezinu valjanost nije nužno, ali je korisno da su u njoj naznačeni mjesto i datum kad je sastavljena. Ovdje valja napomenuti kako takav oblik oporuke mora biti napisan rukopisom, a nikako mehanički otisnut (primjerice napisan na računalu pa isprintan).
Pisana oporuka pred svjedocima
Oporučitelj može svoju oporuku učiniti i u obliku pisane oporuke pred svjedocima. Prema odredbi članka 31. stavka 1. ZN oporučitelj koji zna i može čitati i pisati može sastaviti oporuku tako što će za ispravu, bez obzira tko ju je sastavio, izjaviti pred dva istodobno nazočna svjedoka da je to njegova oporuka te je pred njima potpisati. Prema članku 31. stavku 2. ZN svjedoci će se potpisati na samoj oporuci, a korisno je da se naznači njihovo svojstvo svjedoka, kao i druge okolnosti koje bi mogle koristiti njihovom lakšem pronalaženju. Ukoliko se oporučitelj odluči oporučiti u obliku pisane oporuke pred svjedocima, ZN predviđa da osim što mora imati navršenih 16 godina života i biti sposoban za rasuđivanje, mora znati čitati i pisati. Ta pretpostavka je važna jer kod pisane oporuke pred svjedocima, sam čin sastavljanja oporuke prethodi činu oporučivanja. To znači, a kao što i ZN dopušta, da oporuku može sastaviti i druga osoba, koja nije oporučitelj (npr. Odvjetnik ili neka druga osoba od povjerenja). Čin oporučivanja se u tom slučaju sastoji u tome da oporučitelj pred dva istodobno nazočna svjedoka izjavi da je to njegova oporuka te da ju pred njima potpiše. U ovom slučaju svjedoci ne moraju nužno biti upoznati sa sadržajem oporuke, njihova je uloga da svjedoče samom činu oporučivanja, a to potvrđuju stavljanjem svog potpisa na oporuku.
Javna oporuka
Javna oporuka je oblik oporuke u kojem može svatko oporučiti, ali osobe koje ne znaju čitati ili pisati ili se ne mogu potpisati, mogu oporučiti samo u obliku javne oporuke. Prema članku 32. ZN javnu oporuku na oporučiteljev zahtjev sastavljaju u Republici Hrvatskoj sudac općinskog suda, sudski savjetnik u općinskom sudu ili javni bilježnik, a u inozemstvu konzularni, odnosno diplomatsko-konzularni predstavnik Republike Hrvatske. Ovlaštene osobe sastavljaju oporuku prema kazivanju oporučitelja, nakon čega su je dužne pročitati oporučitelju te mu objasniti pravne posljedice oporučnog raspolaganja te mu oporuku dati da potpiše pred njima. O svim radnjama sastavlja se zapisnik koji će se potvrditi da su sve te radnje poduzete. Taj zapisnik potpisuju oporučitelj te ovlaštena osoba. Ukoliko oporučitelj nije u stanju potpisati oporuku odnosno zapisnik, navest će razlog ovlaštenoj osobi koja će to zabilježiti na oporuci i zapisniku. ZN ostavlja mogućnost oporučitelju da on zatraži od druge osobe da ga potpiše na oporuci i zapisniku.
Međunarodna oporuka
Međunarodna oporuka je poseban oblik oporuke koji se sastavlja u skladu s Konvencijom o jednoobraznom zakonu o obliku međunarodne oporuke iz 1973.g. Prema članku 153. ZN međunarodna oporuka mora biti sastavljena u pisanom obliku, oporučitelj je ne mora vlastoručno napisati, a može biti sastavljena na bilo kojem jeziku ili pismu. Prema članku 154. ZN Oporučitelj izjavljuje u nazočnosti ovlaštene osobe (sudac općinskog suda, sudski savjetnik na općinskom) te dva svjedoka da je isprava koju je on ili netko drugi za njega napisao njegova oporuka i da joj zna sadržaj. Za razliku od javne oporuke, oporučitelj ne mora otkriti sadržaj oporuke ovlaštenim osobama niti svjedocima. Ovlaštena osoba potom izdaje potvrdu koja je u obliku propisanom člankom 160. ZN, od čega jedan primjerak zadržava ovlaštena osoba, a drugi primjerak zadržava oporučitelj.
Usmena oporuka
Prema članku 37. ZN oporučitelj može očitovati svoju posljednju volju usmeno pred dva istodobno nazočna svjedoka samo u izvanrednim okolnostima. Usmena oporuka prestaje vrijediti kad protekne 30 dana od prestanka izvanrednih okolnosti. Svjedoci usmene oporuke ne moraju znati ni moći čitati ni pisati. Svjedoci pred kojima je oporučitelj usmeno očitovao svoju posljednju volju dužni su bez odgode napisati sadržaj oporučiteljeva očitovanja i što prije predati to sudu ili javnom bilježniku na čuvanje, ili ga usmeno ponoviti pred sudom ili javnim bilježnikom iznoseći kada je, gdje i u kojim je prilikama oporučitelj očitovao svoju posljednju volju. Valja napomenuti da izvanredne okolnosti moraju biti takve da oporučitelj nije mogao oporučiti ni u jednom drugu obliku koji ZN dopušta, a što je jedan od osnovnih preduvjeta za valjanost ovog oblika oporuke.