Odgovornost za materijalne nedostatke ispunjenja nakon ZID ZOO

UVOD

Još od vremena rimskog prava jedna od osnovnih krilatica kojom se vodilo prilikom sklapanja ugovora jest pacta sund servanta, a koja je označavala da se obje ugovorne strane moraju pridržavati istog. Danas je ta latinska izreka temeljni postulat obveznog prava i sadržana u načelu dužnosti ispunjenja obveza kao i načelu savjesnosti i poštenja koje proklamira Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem teksu: ZOO). Načelo dužnosti ispunjenja obveze proklamira dužnost sudionika obveznim odnosa da postupa s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtjeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa, dok načelo savjesnosti i poštenja nalaže ugovornim strankama da se u zasnivanju obveznih odnosa kao i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa pridržavaju načela savjesnosti i poštenja. S razvojem kako civilizacije tako i razvojem prava postalo je nužno da se uvedu pravni instituti kojima će se jedna strana zaštiti od neispunjenja ugovorne obveze druge strane. Takav je slučaj bio i u situacijima kad je jedna od stranaka djelomično ispunila ugovor ili ispunjenje ugovora ima kakvih pravnih ili materijalnh nedostataka.

Na taj način uvedeni su brojni instituti kojima se osnažava položaj ugovornih stranaka u obveznim odnosima. Hrvatski Zakon o obveznim odnosima iz 1978. g. uvodi institut odgovoronosti za materijalne nedostatke te u članku 121. stavku 1. propisuje odgovornost svakog ugovaratelja za materijalne nedostatke ispunjenja. Osnovni smisao zakonskih odredbi o odgovornosti za kako materijalne tako i pravne nedostateke jest da ona ugovorna strana koja ponudi ispunjenje ugovorne obveze s nedostacima za isto odgovara.

Odredbe instituta odgovornosti za materijalne nedostatke u ZOO-u usklađene su s pravom Europske unije, odnosno Direktivom (EU) 2019/771 kojom se nastojalo uskladiti određene aspekte koji se odnose na ugovore o kupoprodaji robe s posebnim naglaskom na zaštite potrošača te kako bi se postiglo stvarno jedinstveno digitalno tržište, povećala pravna sigurnost i smanjili troškovi transakcija. Cilj ovog rada je predstaviti institut materijalnih nedostataka ispunjenja nakon Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZID ZOO).

MATERIJALNI NEDOSTACI ISPUNJENJA – PODRUČJE PRIMJENE

Pravila o odgovornosti za materijalne nedostatke odnosno odgovornosti za faktične nedostatke spadaju u stvarna pojačanja obvezno pravnog odnosa i u hrvatskom zakonodavstvu regulirana su Zakonom o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO) člancima 400. – 422. Iako su pravila o odgovornosti za materijalne nedostatke ispunjenja uređena pod zakonskim odredbama ugovora o kupoprodaji, ona se imaju primijeniti na sve naplatne ugovore, a sukladno čl. 357. st. 1. ZOO-a prema kojem je propisano da kod naplatnog ugovora svaki ugovaratelj odgovara za materijalne nedostatke svog ispunjenja. Međutim, ZOO za pojedine ugovore posebno i dodatno uređuje pitanje materijalnih nedostataka ispunjenja, u onom dijelu u kojem su primljenjive isključivo na taj ugovor (npr. ugovor o djelu, ugovor o zajmu, ugovor o zakupu, ugovor o građenju i sl).

Autor ovdje posebno ističe kako ZOO u članku 357. upotrebljava pojam „materijalni nedostaci ispunjenja“, a u članku. 400. „materijalni nedostaci stvari“, te je stoga nužno uočiti pojmovnu razliku. Naime, pojam materijalni nedostaci stvari je uzak i odnosi se samo na ona ispunjenja koja se odnose na predaju određene stvari. Međutim, s obzirom da se odredbe ZOO-a analogno primijenjuju i na sve ostale vrste naplatnih ugovora, primjereno je govoriti o materijalnim nedostacima ispunjenja. Valja imati na umu da ispunjenje se ne mora nužno sastojati u predaji stvari da bi isto imalo nedosatke. Iz tog razloga će se i u ovom članku koristiti termin materijalnih nedostataka ispunjenja.

POJAM MATERIJALNOG NEDOSTATKA ISPUNJENJA

Hrvatski ZOO ne sadrži definiciju pojma materijalni nedostatak ispunjenja, već je definiciju materijalnog nedostatka stvorila pravna teorija, a koja se svakako može smatrati adekvatnom. Pod pojmom materijalnih nedostataka treba razumijeti sva odstupanja faktičnih, činjeničnih ili stvarnih obilježja činidbe kojom je obveza ispunjenja, odnosno objekata te činidbe, od ugovorenih odnosno potrebnih obilježja činidbe, odnosno objekta činidbe. Štoviše, Slakoper je dao općenitu definiciju na način da materijalni nedostaci postoje u kakvoći onda kad dovršeno ispunjenje obveze, odnosno rezultat ispunjenja glede njegovih činjeničnih obilježja nije u cijelosti jednak odnosno istovjetan činjeničnim obilježjima obveze koja su ili izričito ili preštno ugovorena, ili koja ne odgovaraju pozornom dužniku poznatoj svrsi za koju vjerovnik pribavlja ispunjenje, a ako nisu ugovorena kad nema svojstva potrebna za redovnu uporabu odnosno životniu primjenu rezultata ispunjenja, a u količini onda kad je količina dovršenog ispunjenja manja od ugovorene.

ZOO pojam materijalnog nedostatka određuje zatvorenom listom mogućih nedostataka koje ima ispunjenje u čl. 401. st. 1. i 2.

ako stvar ne odgovara opisu, vrsti, količini i kvaliteti odnosno nema funkcionalnost, kompatibilnost, interoperabilnost i druge značajke kako je utvrđeno ugovorom o kupoprodaji,
ako stvar nije prikladna za bilo koju posebnu namjenu za koju je potrebna kupcu i s kojom je kupac upoznao prodavatelja najkasnije u trenutku sklapanja ugovora te u odnosu na koju je prodavatelj dao pristanak,
ako stvar nije isporučena sa svom dodatnom opremom i uputama, uključujući upute za instalaciju, kako je utvrđeno ugovorom o kupoprodaji ili
ako stvar nije isporučena s ažuriranjima kako je utvrđeno ugovorom o kupoprodaji.
ako stvar nije prikladna za upotrebu u svrhe za koje bi se stvar iste vrste uobičajeno koristila, uzimajući u obzir sve propise Europske unije i propise Republike Hrvatske, tehničke standarde ili, ako takvih tehničkih standarda nema, primjenjive kodekse ponašanja u određenom području ako oni postoje,
ako stvar ne odgovara kvaliteti i opisu uzorka ili modela koji je prodavatelj stavio na raspolaganje kupcu prije sklapanja ugovora,
ako stvar nije isporučena s dodatnom opremom, uključujući ambalažu, upute za instalaciju ili druge upute, čiji primitak kupac može razumno očekivati,
ako stvar ne odgovara količini ili nema ona svojstva i druge značajke, uključujući one koje se odnose na trajnost, funkcionalnost, kompatibilnost i sigurnost, koji su uobičajeni za stvar iste vrste i koje kupac može razumno očekivati s obzirom na prirodu stvari te uzimajući u obzir sve javne izjave koje su dali prodavatelj ili druge osobe u prethodnim fazama lanca transakcija, uključujući proizvođača, ili koje su dane u njihovo ime, osobito u oglašavanju ili označivanju,
ako je stvar nepravilno instalirana odnosno montirana, a usluga instalacije odnosno montaže čini dio ugovora o kupoprodaji i obavio ju je prodavatelj ili osoba za koju on odgovara ili
ako je stvar za koju je bilo predviđeno da je instalira odnosno montira kupac nepravilno instalirana odnosno montirana od strane kupca, a nepravilna instalacija odnosno montaža posljedica je nedostatka u uputama koje je dostavio prodavatelj ili, u slučaju stvari s digitalnim elementima, koje je dostavio prodavatelj ili dobavljač digitalnog sadržaja ili digitalne usluge.

Prethodno citirana lista materijalnih nedostataka upotpunjena je Izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima iz 2021. Tim ZID ZOO u čl. 1. implementirana je Direktiva 2019/771 u hrvatsko pravo. Osnova donošenja Direktive 2019/771 je činjenica da se privatno pravo Europske unije već dulje vremena bavi digitalizacijom ugovornih odnosa te je bilo nužno pravno regulirati elektronsku prekograničnu trgovinu i poboljšati funkcioniranje unutrašnjeg i prekograničnog tržišta u vezi s tehnološkim razvojem, a koji je i doveo do stvaranja pojma digitalnog tržišta. Sukladno navedenim težnjama europskog zakonodavca proširena je i lista materijalnih nedostataka ispunjenja.

Isto tako, Direktiva 2019/771 je direktiva maksimalne harmonizacije te dopušta odstupanje od pravila samo i isključivo u slučajevima koji su u njoj izrijekom navedeni. Zbog toga države članice u svom nacionalnom zakonodavstvu ne mogu uvesti odredbe koje su u načelu blaže ili strože od odredbi propisanih Direktivom. Drugim riječima, pitanje pojma materijalnih nedostataka je na razini Europske unije usklađeno na način da sve članice priznaju upravo istu listu mogućih materijalnih nedostataka, a što uvelike olakšava funkcioniranje unutarnjeg tržišta Europske unije.

PREPOSTAVKE ODGOVORNOSTI ZA MATERIJALNE NEDOSTATKE ISPUNJENJA

Prije nego što se stjecatelj može pozvati na materijalne nedostatke ispunjenja potrebno je da se prethodno ispune i druge pretpostavke. Drugim riječima, nije dovoljno ispunjenje ima materijalne nedostatke koji su nabrojani u čl. 401. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima da bi jedan od ugovaratelja za njih automatski odgovarao. Uz činjenicu da materijalni nedostaci postoje na određenoj činidbi potrebno je da se kumulativno ispune i sljedeće pretpostavke:

primljeno ispunjenje
da se radi o naplatnom pravnom poslu (čl. 357. ZOO)
da materijalni nedostatak ili njegov uzrok postoji u trenutku prijelaza rizika
da stjecatalj nije znao niti morao znati za materijalne nedostatke stvari.

S druge strane, otuđivatelj neće odgovarati za nedostatak ako je on neznatan, ako je riječ o prisilnoj javnoj prodaji te u slučaju ako se nedostaci pokažu nakon isteka objektivnog roka od dvije godine, odnosno 6 mjeseci kod trgovačkih ugovora. Isto tako valja napomenuti kako ugovorne stranke mogu već u samom ugovoru isključiti odgovornost otuđivatelja za materijalne nedostake. Međutim, takva ugovorna odredba je ništetna ako je otuđivatelj znao za navedeni nedostatak i nije o njemu obavijestio stjecatelja te ukoliko je on nametnuo takvu ugovornu odredbu. Mogućnost isključenja odgovornosti za materijalne nedostatke nije moguća kod potrošačkih ugovora.

PRIMLJENO ISPUNJENJE

Prva i osnovna pretpostavka odgovornosti za materijalne nedostatke sastoji se u ispunjenju obveze, odnosno da je otuđivatelj dao, a stjecatelj primio ispunjenje, s obzirom da materijalni nedostatak može imati samo ono što je u cijelosti ili djelomično ispunjeno. Potrebno je istaknuti da nije pretpostavka odgovornosti prodavatelja činjenica je li kupac, odnosno druga ugovorna strana u cijelosti ispunila svoju protučinidbu. Dakle, ispunjenje protučinidbe nije pretpostavka za postojanje odgovornosti za materijalne nedostatke na činidbi. Ova pretpostavka je prvenstveno važna u trenutku predaje stvari, odnosno u trenutku ispunjenja, kad rizik slučajne propasti ili oštećenja prelazi na stjecatelja, odnosno kupca, a prodavatelj, odnosno otuđivatelj odgovara za materijalne nedostatke koje je stvar imala u tom trenutku.

NAPLATNI PRAVNI POSAO

Kao što je prethodno već navedeno prodavatelj će odgovarati samo za materijalne nedostatke ispunjenja samo u slučaju da se radi o naplatnom ugovoru. Iako su pravila o materijalnim nedostacima i dalje normirana u okviru ugovora o kupoprodaji, ona imaju karakter općih pravila o odgovornosti za materijalne nedostatke te se analogno primijenjuju na sve druge vrste naplatnih pravnih poslova.

POSTOJANJE NEDOSTATAKA ILI NJEGOVOG UZROKA U TRENUTKU PRIJELAZA RIZIKA

Da bi jedna ugovorna strana odgovarala za materijalne nedostatke stvari nužno je da je taj materijalni nedostatak ili uzrok materijalnom nedostatku postojao u trenutku prijelaza rizika na kupca. Kod ugovora o kupoprodaji osnovna obveza prodavatelja je predati stvar kupcu u ispravnom stanju, a u trenutku predaje posjeda na kupca prelazi i rizik slučajne propasti ili oštećenja stvari. Kako iz navedene zakonske odredbe proizlazi da se ne traži da stjecatelj bude u zabludi, a također nije odlučna ni činjenica je li otuđivatelj za konkretni nedostatak znao ili nije. Dakle, otuđivatelj odgovara za nedostatke ako oni objektivno postoje ili postoji uzrok tih nedostataka i to u trenutku prelaska rizika na stjecatelja.

NEZNANJE KUPCA O POSTOJANJU NEDOSTATAKA

Suprotno navedenom, otuđivatelj ne odgovara za materijalne nedostatke stvari ako su oni u trenutku sklapanja ugovora bili poznati stjecatelju. Sukladno načelu savjesnosti i poštenja, dužnost bi otuđivateljs bila da on stjecatelja obavijesti o evenutualnim materijalnim nedostacima na stvari. Međutim, u praksi se postavlja pitanje u kojoj mjeri otuđivatelj je dužan obavijestitit kupca o materijalnim nedostacima kako bi posljedično izbjegao odgovornost. Za odgovor na ovo pitanje poslužiti ćemo se aktualnom sudskom praksom Županijskog suda u Bjelovaru. Naime, u presudi Županijskog suda u Bjelovaru Gž 1028/2022 od dana 27. travnja 2023. istaknuto je kako je tijekom postupka utvrđeno da je tužena (prodavateljica) prilikom prodaje tužitelju (kupcu) priopćila da vozilo ima manjih problema pri paljenju a što je povezano s akumulatorom vozila. Međutim, u konkretnom slučaju sud je zauzeo stajalište:

„8.) Polazeći od naprijed navedenih utvrđenja, a uvažavajući pri tome odredbe čl.407., čl.410., čl.417.st.2. te čl.419. u svezi čl.368. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., i 29/18. – dalje: ZOO/05), sud prvog stupnja postavljeni tužbeni zahtjev ocjenjuje u cijelosti osnovanim.

8.1.) To stoga jer iz utvrđenih činjenica proizlazi da je tužena kod prodaje vozila imala saznanja o određenim neispravnostima vozila, koji nisu bili navedeni niti u oglasu o prodaji niti je o njima prilikom prodaje izvijestila tužitelja, a o kojim nedostacima prilikom kupnje tužitelj nije mogao imati saznanja jer nisu bili vidljivi prilikom pregleda vozila. S obzirom na to, te budući da se radi o takvim nedostacima zbog kojih kupljeno vozilo nije u voznom stanju, tj. neupotrebljivo je, sud prvog stupnja zauzima stav da se u konkretnom slučaju radi o materijalnim nedostacima za koje tužena kao prodavatelj odgovara, odnosno kako je riječ o nedostacima vozila za koje je ona znala ili joj nisu mogli ostati nepoznati, zbog čega tužitelj, u skladu sa odredbom čl.407. ZOO/05, nije izgubio prava koja mu, u smislu odredbe čl.410. te čl.417. ZOO/05, pripadaju s osnova odgovornosti prodavatelja za materijalne nedostatke prodane stvari“.

Dakle, prema navedenom stajalištu Županijskog suda u Bjelovaru prodavatelj koji ima saznanja o postojanju određenih materijalnih nedostataka bi trebao o njima već u oglasu ili prilikom prodaje izvijestiti kupca. Iako u konkretnom slučaju tužena je upozorila tužitelja da vozilo ima određenih nedostataka, nije jasno naznačila opseg predmetnog materijalnog nedostatka koji je vozilo učinilo neupotrebljivim.

Upravo zbog prethodno navedenog nameće se obveza stjecatelja da sam pregleda stvar ili je da na pregled. To se odnosi na sve vrste ugovora osim potrošačkih. Zakon predmnjeva da stjecatelju nisu mogli ostati nepoznati oni nedostaci koje bi brižljiva osoba s prosječnim znanjem i iskustvom osobe istog zanimanja i struke kao stjecatelj mogla lako opaziti pri uobičajenom pregledu stvari. Propust kupca, osim u potrošačkim ugovorima, ima karakter povrede dužne pažnje. Međutim, iz članka 407. ZOO proizlazi kako kupac ne gubi pravo da se pozove na neki nedostatak i kad nije ispunio svoju obvezu da stvar pregleda bez odgađanja, ili obvezu da u određenom roku obavijesti prodavatelja o postojanju nedostatka, a i kad se nedostatak pokazao tek nakon proteka dvije godine odnosno kod trgovačkih ugovora šest mjeseci od predaje stvari, ako je taj nedostatak bio poznat prodavatelju ili mu nije mogao ostati nepoznat.

U prethodno citiranoj presudi Županijskog suda u Bjelovaru istaknuto je:

„18.) Slijedom svega naprijed navedenog, i ovaj sud drugog stupnja prihvaća kao pravilan zaključak suda prvog stupnja o odgovornosti tužene za materijalne nedostatke prodanog osobnog vozila tužitelju, sve to temeljem odredbe čl.407. ZOO/05, odnosno unatoč tome što je tužitelj o ustanovljenim nedostacima tuženu izvijestio po proteku roka propisanog odredbom čl.404. ZOO/05, jer je u postupku utvrđeno da vozilo ima takav nedostatak zbog kojeg nije upotrebljivo, tj. nije u voznom stanju, da se je navedeni nedostatak pojavio neposredno nakon prodaje (unutar roka od šest mjeseci od predaje tuženiku), i da je tužena za nedostatke na motoru vozila znala ili morala znati a to je tužitelju prešutjela prilikom prodaje.“

Upravo čl. 407. ZOO-a propisano je da kupac ne gubi pravo da se pozove na neki nedostatak i kad nije ispunio svoju obvezu da stvar pregleda bez odgađanja, ili obvezu da u određenom roku obavijesti prodavatelja o postojanju nedostatka, a i kad se nedostatak pokazao tek nakon proteka dvije godine odnosno kod trgovačkih ugovora šest mjeseci od predaje stvari, ako je taj nedostatak bio poznat prodavatelju ili mu nije mogao ostati nepoznat. Upravo zbog postojanja kupčeve obveze da otkloni primitak ispunjenja koje ima materijalne nedostatke, postoji i obveza prodavatelja da kupca o istom obavijesti. Ako prodavatelj propusti obavijestiti kupca o nedostacima za koje je znao, kupac, unatoč tome što je propustio obaviti pregled ne gubi svoje pravo da se pozove na svoje pravo, a i kad se nedostatak pokazao nakon dvije godine od predaje stvari.

OBAVEZA PREGLEDA I OBAVIJESTI

Stjecatelj je u obvezi pregledati stvar na uobičajeni način ili je dati na pregled čim je to prema redovitom tijeku stvari moguće, i o vidljivim nedostacima obavijestiti prodavatelja u roku od osam dana, a kod trgovačkog ugovora bez odgađanja. U konkretnom slučaju sudska praksa Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je istaknula da „bez odgađanja“ znači istog ili slijedećeg radnog dana. Ukoliko stjecatelj ne postupi na opisani način gubi pravo koje mu po toj osnovi pripada.

Međutim, kod potrošačkih ugovora potrošač kao kupac nije obvezan pregledati stvar niti je dati na pregled, ali je obvezan obavijestiti prodavatelja o postojanju vidljivih nedostataka u roku od dva mjeseca od dana kad je otkrio nedostatak, a najkasnije u roku od dvije godine od prijelaza rizika na potrošača. Kod trgovačkih i građanskopravnih ugovora određen je objektivnim okolnostima, odnosno od trenutka kad im je bilo moguće stvar pregledati ili je dati na pregled, a kod potrošačkih od trenutka kad je taj nedostatak otkriven. Zbog toga je ključan trenutak do kada otuđivatelj odgovara za materijalne nedostatke činidbe kod potrošačkih ugovora, a to je rok od 2 godine od dana predaje stvari.

Kad je pregled izvršen u nazočnosti obiju strana, stjecatelj je dužan svoje primjedbe zbog vidljivih nedostataka priopćiti otuđivatelju odmah, inače gubi pravo koje mu po toj osnovi pripada.

ZOO navodi dužnost stjecatelja da stvar pregleda „čim je to prema redovitom tijeku stvari moguće“. Na taj način sam zakon uvažava okolnosti svakog pojedinog slučaja kao što su karakteristike same stvari, trenutak izvršenja isporuke, doba godine, ali i brojne duge okolnosti koje objektivno onemogućavaju stjecatelja da stvar pregleda odmah ili sljedećeg dana. Međutim, već ZOO predviđa situaciji da ako je kupac otpremio stvar dalje bez pretovara, a prodavatelju je pri sklapanju ugovora bila poznata ili morala biti poznata mogućnost takve daljnje otpreme, pregled stvari može biti odgođen do njezina prispijeća u novo odredišno mjesto, i u tom slučaju kupac je dužan prodavatelja obavijestiti o nedostacima čim je po redovitom tijeku stvari mogao za njih doznati od svojih klijenata.

Prethodno opisano odnosi se na one materijalne nedostatke koji su vidljivi. Ponešto drugačije regulira ZOO materijalne nedostatke koji su skriveni. Kad se nakon primitka stvari od strane kupca pokaže da stvar ima neki nedostatak koji se nije mogao otkriti uobičajenim pregledom prilikom preuzimanja stvari, kupac je dužan, pod prijetnjom gubitka prava, o tom nedostatku obavijestiti prodavatelja u roku od dva mjeseca računajući od dana kad je nedostatak otkrio, a kod trgovačkog ugovora – bez odgađanja. Prodavatelj ne odgovara za nedostatke koji se pokažu pošto proteknu dvije godine od predaje stvari, a kod trgovačkog ugovora šest mjeseci. Međutim taj rok se može ugovorom skratiti kod prodaje rabljenih stvari na rok od jedne godine, a kod trgovačkih ugovora i kraći rok.

Važno je i za istaknuti kako svi prethodno opisani rokovi i kod vidljivih i kod skrivenih nedostataka činidbi računati će se od predaje popravljenje stvari, zamjene dijelova i sl. Ako je zbog nedostatka došlo do popravljanja stvari, zamjene stvari ili dijelova.

OBAVIJEST O MATERIJALNOM NEDOSTATKU

Ukoliko stjecatelj prilikom pregleda opazi neki od vidljivih materijalnih nedostataka ili se naknado pokaže da činidba ima neki skriveni nedostatak, on je o istom dužan obavijetsti suprotnu ugovornu stranu. U obavijesti o nedostatku stvari kupac nije dužan potanje opisati nedostatak i pozvati prodavatelja da pregleda stvar, osim ako se radi o trgovačkom ugovoru. Ako obavijest o nedostatku koju je kupac pravodobno poslao prodavatelju preporučenim pismom, brzojavom, telefaksom ili na neki drugi pouzdan način, zakasni ili uopće ne stigne prodavatelju, smatra se da je kupac ispunio svoju obvezu da obavijesti prodavatelja.

U slučaju kad stjecatelj propusti u zakonskim rokovima, koji su prekluzivni, obavijestiti otuđivatelja o materijalnom nedostatku koji postoji na činidbi, on gubi prava koja mu po toj osnovi pripadaju. Tako ističemo primjer iz aktualne sudske prakse Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske:

„8. Iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, pravilnost kojih ovaj sud nije ovlašten ispitivati u sporovima male vrijednosti (čl. 467. st. 1. ZPP-a), proizlazi da je tužitelj isporučio tuženiku naručenu robu (drvenu jelovu građu) za koju je ispostavio tuženiku račun broj. 221/1/1 od 29. travnja 2017. na iznos od 51.470,22 kn i da je tuženik uplatama u iznosu od 11.471,13 kn djelomično platio kupoprodajnu cijenu, dok je ostao neplaćeni ovdje utuženi iznos. Imajući u vidu da je roba isporučena tuženiku 29. travnja 2017., dok iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tuženik prvi puta istaknuo prigovor materijalnih nedostataka 16. kolovoza 2018. ne naznačujući pritom o kakvim se to nedostacima na isporučenoj robi radi (vidljivim ili skrivenim), pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik zbog proteka prekluzivnih rokova iz odredbe čl. 403. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08,125/11 i 78/15, dalje: ZOO) (rok za vidljive nedostatke kod trgovačkih ugovora – bez odgađanja) i čl. 404. ZOO-a (rok za skrivene nedostatke – bez odgađanja od otkrivanja nedostatka, odnosno šest mjeseci od predaje stvari) u kojima je tuženik kao kupac bio dužan obavijestiti tužitelja kao prodavatelja o materijalnim nedostacima isporučene robe, izgubio prava koja mu po toj osnovi pripadaju.“

SADRŽAJ ODGOVORNOSTI ZA MATERIJALNE NEDOSTATKE

U prethodno dijelu ovog članka navedeni rokovi su prekluzivni jer propuštanjem pravodobnog obavještavanja otuđivatelja, stjecatelj, gubi prava s naslova otuđivateljeve odgovornosti za materijalne nedostatke. Obaveza stjecatelja o pravodobnom odašiljanju obavijesti je preduvjet za korištenje prava koja stjecatelju predviđa ZOO u čl. 410. Stjecatelj je u tom slučaju po svom izboru:

zahtijevati od prodavatelja uklanjanje nedostatka,
zahtijevati od prodavatelja predaju druge stvari bez nedostatka,
zahtijevati razmjerno sniženje cijene,
izjaviti da raskida ugovor.

Stjecatelj koji je pravodobno o nedostacima obavijestio otuđivatelja, može prava iz čl. 410. st. 1. ZOO-a ostvarivati u roku od 2 godine, s time da se taj rok računa od dana odašiljanja obavijesti. Taj rok također je prekluzivan i stjecatelj protekom navedenog roka više ista prava ne može ostvariti. Od tog pravila zakon predviđa dvije iznimke i to u slučaju kad je otuđivatelj postupao prijevarno te ako je stjecatelj nije platio cijenu, on još uvijek može zahtijevati sniženje cijene ili naknadu štete.

Otuđivatelj u ovom konkretnom slučaju dogovara po načelu objektivne odgovornosti s obzirom da za odgovara za njih bez obzira na krivnju, ali samo pod uvjetom da su ispunjeni svi prethodno navedeni uvjeti.

U svakom od tih slučajeva kupac ima pravo i na popravljanje štete prema općim pravilima o odgovornosti za štetu, uključujući i štetu koju je zbog nedostatka stvari pretrpio na drugim svojim dobrima. Međutim, sudska praksa je jasnije potvrdila da odredbe o materijalnim nedostacima imaju prednost u osnosu na zakonske odredbe o naknadi štete, a sve u svrhu sigurnosti i bržeg pravnog rpometa, pa se tako u presudi Županijskog suda u Velikoj Gorici navodi:

„Kupcu bi pripadalo pravo na naknadu štete i po generalnoj odredbi o naknadi štete sadržanoj u čl. 262. ZOO-a. Međutim, odredbe iz čl. 488. ZOO-a kao lex specialis imaju prednost pred generalnom odredbom o naknadi štete iz čl. 262. ZOO-a. Smisao je navedene zakonske odredbe da se zbog sigurnosti i bržeg odvijanja pravnog prometa prisili kupca da stvar nakon primitka odmah pregleda jer u slučaju da to propusti gubi pravo ostvarivati kako prava iz čl. 488. st. 1. ZOO-a, tako i pravo iz čl. 488. st. 2. ZOO-a, jer kupac koji ne izvršava svoje zakonske obveze dužan je snositi i posljedice zbog takvog svog ponašanja.

Rokovi iz čl. 482 ZOO su prekluzivne naravi pa kupac koji ih propusti gubi u odnosu na prodavatelja prava koja ima po propisima o odgovornosti za materijalne nedostatke pa tako i pravo na naknadu štete prema čl. 488. st. 2. ZOO.

Tužitelj ni tijekom prvostupanjskog postupka, a niti sada u žalbi nije dokazao da se poslužio jednim od prava iz čl. 488. st. 1. ZOO-a.“

POPRAVAK I ZAMJENA STVARI

Prilikom ostvarivanja prava na uklanjanje nedostatka kupac ima pravo izbora između popravka i zamjene stvari, osim ako bi odabrani način uklanjanja nedostatka bio nemoguć ili ako bi njime u odnosu na drugi način uklanjanja nedostatka prodavatelju nastali nerazmjerni troškovi uzimajući u obzir sve okolnosti, a osobito vrijednost stvari bez nedostatka, značaj nedostatka i pitanje može li se popravak odnosno zamjena obaviti bez znatnih neugodnosti za kupca. Dakle, ovo pravo je postavljeno alternativno, a na kupcu je pravo izbora. Međutim, unatoč što kupac ima pravo izbora, uklanjanje nedostataka kupac može zahtijevati samo ako je nedostatak otklonjiv, a zamjena stvari praktički dolazi u obzir samo kod generičnih stvari.

Prodavatelj je ovlašten odbiti uklanjanje nedostatka ako su popravak i zamjena nemogući ili bi mu time bili prouzročeni nerazmjerni troškovi uzimajući u obzir sve okolnosti, a osobito vrijednost stvari bez nedostatka, značaj nedostatka i pitanje može li se popravak odnosno zamjena obaviti bez znatnih neugodnosti za kupca. Ova odredba koja je u hrvatsko pravo uvedena ZID ZOO-om u načelu omogućava prodavatelju da odbije uklanjanje nedostataka i to u slučajevima ako su zamjena ili popravak nemogući ili ako bi prodavatelju time nastali nerazmjerni troškovi. To se u potpunosti čini logičnim uzme li se u obzir da troškovi otklanjanja nedostatka i predaje druge stvari bez nedostatka snosi prodavatelj.

SNIŽENJE KUPOPRODAJNE CIJENE

Tek ukoliko prodavatelj nije uklonio nedostatak, ili ga je odbio učiniti kupac ima pravo na sniženje cijene ili na raskid ugovora i to pod uvjetom da nedostatak postoji unatoč pokušaju prodavatelja da ga ukloni odnosno ako je prodavatelj izjavio da neće ukloniti nedostatak ili iz okolnosti očito proizlazi da neće ukloniti nedostatak u razumnom roku ili bez znatnih neugodnosti za kupca te ako je nedostatak tako ozbiljan da opravdava trenutačno sniženje cijene ili raskid ugovora. Prema navedenom stajalištu ZOO-a sniženje kupoprodajne cijene ili raskid ugovora kupac može koristiti kao podredno pravo i to tek ako prodavatelj ne otkloni nedostatak.

Prehodno ZOO je navodio kako je kupac „ovlašten zahtijevati sniženje kupoprodajne cijene“ dok je ZID ZOO navedeno kako „kupac ima pravo na sniženje cijene“. Prema prethodnom pravnom shvaćanju primarna kupčeva prava su bila pravo zahtijevati uklanjanje nedostataka ili predaja druge stvari bez nedostataka i pravo zahtijevati sniženje kupoprodajne cijene, a koje su postavljene alternativno. Nakon ZID ZOO-a kupac ima pravo na sniženje cijene jednako kao pravo na raskid ugovora, odnosno tek onda kad njegov zahtjev za uklanjanjem nedostataka ili zamjenom stvari ne uspije.

Pravo na razmjerno sniženje cijene znači da stjecatelj ima pravo na sniženje cijene prema razmjeru između vrijednosti stvari bez nedostatka i vrijednostu stvari s nedostatkom u vijeme sklapanja ugovora. U pravilu u stvarnosti kupac ovo svoje pravo najčešće ostvaruje sudskim putem, tužbom, a sudska praksa je jasna u dijelu u kojem kupac u sudskom postupku mora dokazati na temelju čega temelji sniženje cijene:

„15. Dakle, za pravilnu odluku o sniženju cijene vozila, nužno je utvrditi koja je cijena vozila bez nedostatka, te cijenu konkretnog vozila s nedostatkom. U konkretnom slučaju je ugovorena cijena vozila 30.000,00 kuna. Međutim, tuženik u postupku nije tvrdio da bi upravo ta cijena odgovarala tadašnjoj tržišnoj cijeni vozila Ford Focus bez nedostatka, niti je predlagao izvođenje kakvih dokaza da bi se utvrdila vrijednost kupljenog vozila, koje je očito imalo nedostatak. Zbog navedenog je i po ocjeni ovog suda, zahtjev za sniženje cijene baš u iznosu od 4.610,00 kuna ničim dokazan, odnosno isti je neosnovan“.

Također, u sudskoj praksi je zauzeto stajalište prema kojem se kupoprodajna cijena može umanjiti za onaj iznos koji je bio potreban za otklanjanje materijalnog nedostatka stvari.

„Kada se radi o zahtjevu za sniženje cijene tada je za odluku o osnovanosti tog zahtjeva mjerodavna odredba članka 420. ZOO-a prema kojoj se cijena snižava prema odnosu između vrijednosti stvari bez nedostatka i vrijednosti stvari s nedostatkom u vrijeme sklapanja ugovora. U slučaju sniženja cijene u smislu odredbe članka 420. ZOO-a, po pravnom shvaćanju ovoga suda, cijena se može umanjiti za onaj iznos koji je bio potreban za otklanjanje materijalnog nedostatka stvari“.

Kupac koji je postigao sniženje cijene zbog postojanja nekog nedostatka može raskinuti ugovor ili zahtijevati novo sniženje cijene ako se naknadno otkrije neki drugi nedostatak. To se posebno odnosi na situacije u kojima primjerice otuđivatelj zbog vidljivih nedostataka stvari smanji iznos kupopordajne cijene, da bi se potom ukazali skriveni nedostaci stvari. U tom slučaju stjecatelj može po svom nahođenju zahtijevati ili sniženje kupoprodajne cijene ili raskid ugovora.

ODGODA PLAĆANJA

Kupac ima pravo uskratiti plaćanje bilo kojeg nepodmirenog dijela cijene sve dok prodavatelj ne ispuni svoje obveze po osnovi odgovornosti za materijalne nedostatke. Prema navedenoj zakonskoj odredbi stjecatelj ima pravo tražiti odgodu ispunjenja svoje obveze, ali samo pod uvjetom da je pravovremno o nedostacima obavijestio prodavatelja.

RASKID UGOVORA

Temeljem poznatog pravnog načela in favorem negotii odnosno in favorem contractus sadržane su i odredbe o raskidu ugovora zbog materijalnih nedostataka stvari. Dakle, stjecatelj ostvaruje pravo zahtijevati raskid ugovora tek nakon što nije uspio sa svojim zahtjevom za uklanjanje nedostataka ili zamjenom stvari. Dakle, stjecatelj prvenstveno mora od otuđivatelja zatražiti da u primjerenom roku uredno ispuni ugovor, a tek ako ni u ostavljenom periodu otuđivatelj ne ispuni ugovor, ugovor se može raskinuti. Sukladno čl. 413. ZOO-a ako prodavatelj u naknadnom roku ne ispuni ugovor, on se raskida po samom zakonu, ali ga kupac može održati ako bez odgađanja izjavi prodavatelju da ugovor održava na snazi. U tom slučaju odluka suda bi bila isključivo deklaratorne naravi.

Naime, trenutno zakonsko uređenje bi moglo u praksi stvarati određene nejasnoće. Člankom 410. stavkom 5. ZOO-a propisano da kupac ima pravo na sniženje cijene ili na raskid ugovora tek ako prodavatelj nije uklonio nedostatak, ili je to odbio učiniti ili nije uklonio nedostatak u skladu s člankom, ako nedostatak postoji unatoč pokušaju prodavatelja da ga ukloni odnosno ako je prodavatelj izjavio da neće ukloniti nedostatak ili iz okolnosti očito proizlazi da neće ukloniti nedostatak u razumnom roku ili bez znatnih neugodnosti za kupca te ako je nedostatak tako ozbiljan da opravdava trenutačno sniženje cijene ili raskid ugovora. U tom slučaju ugovor se raskida izjavom jedne ugovorne strane drugoj. Takav stav je zauzeo i Županijski sud u Dubrovniku:

„10. Prema odredbi članka 410. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – u daljnjem tekstu: ZOO), zbog materijalnih nedostataka stvari, ugovor se raskida izjavom, a ne odlukom suda, pa već zbog toga je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti zahtjev da sud raskine ugovor, a mogao je osnovanim biti samo zahtjev da se utvrdi da je ugovor raskinut, naravno ako su za to bili ispunjeni uvjeti.

11. Kako je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužitelj nije dokazao da su bili ispunjeni uvjeti za raskid ugovora, to se niti izjavom o raskidu nije mogla smatrati niti tužba radi raskida ugovora (što bi u protivnom bilo moguće), pa slijedom toga nije osnovan niti zahtjev tužitelja za vraćanjem onog što je tuženik primio na temelju Ugovora, odnosno vraćanje kupoprodajne cijene, jer Ugovor nije raskinut“.

Prema navedenim člancima ZOO-a raskid ugovora zbog materijalnih nedostataka može uslijediti ex lege (čl. 413. ZOO-a) ili voljom stjecatelja (čl. 410. stavak 5. ZOO-a). Raskid ex lege uslijediti će u onom slučaju kad stjecatelj ostavlja otuđivatelju precizno određeni naknadni rok za uredno ispunjenje (npr. 8 ili 15 dana od dana primitka), a otuđivatelj ni u tom točno navedenom roku ne udovlji zahtjevu stjecatelja. Drugim riječima, raskid očitovanjem volje uslijediti će dakle, u slučaju ako stjecatelj nije naznačio rok za uredno ispunjenje.

Novom odredbom čl. 413.a ZOO-a navedno je da ako prodavatelj u naknadnom razumnom roku ne ispuni potrošački ugovor, potrošač je ovlašten izjaviti da se ugovor raskida. Drugim riječima, kod potrošakog ugovora ne dolazi do raskida ugovora ex lege, već je nužno da potrošač da otuđivatelju jednostranu izjavu kojom raskida ugovor.

Međutim, ako je nedostatak neznatan, kupac nema pravo na raskid ugovora, ali mu pripadaju druga prava iz odgovornosti za materijalne nedostatke uključujući i pravo na popravljanje štete. Teret dokaza da je nedostatak neznatan je na prodavatelju.

ZAKLJUČAK

Institut materijalnih nedostataka ispunjenja je prilikom implementacije Direktive 2019/771 u hrvatsko zakonodavstvo doživjelo veći niz izmijena samog instituta. Iako se na očigled čini da je Direktiva 2019/771 na razini Europske unije najveći zahvat napravila upravo u dijelu u kojem se proširuje lista materijalnih nedostataka, a koja je implementirana u hrvatski ZOO, autorica smatra kako je za praksu najznačajna izmijena u dijelu koja se odnosi na odgovornost otuđivatelja za materijalne nedostatke ispunjenja. Naime, prema novom zakonskom uređenju iako su stjecatelju na raspolaganju ostala dostupna ista pravna sredstva u vidu popravka ili zamjene stvari te sniženja kupoporodajne cijene i raskida ugovora, ona su podvrgnuta novim ograničenjima. To se očituje na način da pravno sredstvo sniženja kupoprodajne cijene je stjecatelju zakonski dopušteno tek onda kad ne uspije sa svojim zahtjevom za poporavkom ili zamjenom ispunjenja s materijalnim nedostatkom. Uspostavom takve hijerarhije dopuštenih pravnih sredstava europski, a podredno i hrvatski zakonodavac u cijelosti naginje načelu ispunjenja ugovora, odnosno in favorem negotii.