Pobijanje dužnikovih pravnih radnji

Josipa Verović

•

Institut pobijanja dužnikovih pravnih radnji predstavlja jedan od ključnih instrumenata pravne zaštite vjerovnika, usmjeren na očuvanje njihove mogućnosti namirenja. Riječ je o mehanizmu koji omogućuje interveniranje u situacijama kada dužnik, svjesno i s namjerom izigravanja svojih obveza, poduzima pravne radnje kojima umanjuje ili otuđuje svoju imovinu na štetu vjerovnika. Pravnim osporavanjem takvih raspolaganja uspostavlja se ravnoteža između interesa stranaka te se imovina vraća u okvir iz kojeg se vjerovnici mogu namiriti. U nastavku se razmatraju pravne pretpostavke, učinci i značaj ovog instituta u suvremenoj praksi.

Zakonske pretpostavke

Opće pretpostavke

Prema članku 66. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima, vjerovnik može pobijati dužnikovu pravnu radnju ako su ispunjena dvije osnovne pretpostavke:

vjerovnikova tražbina mora biti dospjela za isplatu
pravna radnja mora biti poduzeta na štetu vjerovnika, odnosno mora imati za posljedicu da dužnik više ne može ispuniti svoju obvezu

Posebne pretpostavke

Posebne pretpostavke ovise o vrsti pravne radnje te treće osobe s kojom je ili u čiju korist je dužnik poduzeo pravnu radnju koja se pobija. Prema članku 67. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima naplatno raspolaganje može se pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima i ako je trećoj osobi s kojom je ili u čiju je korist pravna radnja poduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato. Dakle, u slučaju da se radi o naplatnom pravnom poslu (npr. kupoprodaja) vjerovnik je dužan dokazati i druge dvije pretpostavke:

da je dužnik u trenutku poduzimanja pravne radnje znao ili morao znati da nanosi štetu svom vjerovniku te
da je ta treća osoba bilo poznato ili moralo biti poznato da bi izvršenjem pobijane radnje bila počinjena šteta vjerovniku.

Međutim, ukoliko je treća osoba dužnikov bračni drug, krvni srodnik (u ravnoj liniji, pobočnoj liniji do četvrtog stupnja ili po tazbini do istog stupnja) smatra se da joj je bilo poznato da dužnik poduzetim radnjama nanosi štetu svom vjerovniku. U ovom slučaju radi se o presumpciji, pa se teret dokaza prebacuje na dužnika. Dakle, dužnik i njegov bliski srodnik bi trebali dokazati da u trenutku dužnikova raspolaganja nisu znali da se time vjerovniku nanosi šteta.

Poseban slučaj koji Zakon o obveznim odnosima navodi su i besplatna raspolaganja dužnika. Kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato.

U potonja dva slučaja, vjerovniku je potrebno dokazati samo postojanje općih pretpostavki, dok se posebne presumiraju.

Isključenje pobijanja

Prema članku 68. Zakona o obveznim odnosima ne mogu se pobijati uobičajeni darovi prigodni darovi, nagradni darovi, a ni darovi učinjeni iz zahvalnosti razmjerni materijalnim mogućnostima dužnika.

Sredstva pobijanja

Sukladno članku 69. Zakona o obveznim odnosima pravna radnja dužnika pobija se tužbom ili prigovorom. U praksi se pravna radnja dužnika najčešće pobija upravo tužbo, a u iznimnim situacijama može i prigovorom.

Istim člankom propisano je da se tužba za pobijanje podnosi se protiv dužnika i treće osobe s kojom je ili u čiju je korist poduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno protiv njezinih sveopćih pravnih sljednika. Također, ako je treći otuđio nekim naplatnim poslom korist pribavljenu raspolaganjem koje se pobija, tužba se može podnijeti protiv pribavitelja samo ako je ovaj znao da se pribavljanje njegovih prednika moglo pobijati, a ako je tu korist otuđio besplatnim poslom, tužba se može podnijeti protiv pribavitelja i ako on to nije znao.

Pasivno legitimirani u sporu o pobijanju su

dužnik u svim situacijama i
treće osobe s kojima je ili u čiju korist je pravna radnja poduzeta, ili
univerzalni nasljednici treće osobe (npr. nasljednici preminulog)
singularni nasljednici treće osobe (osobe na koje je naplatnim pravnim poslom prenesena korist)

Rok za podnošenje tužbe

Rok za podnošenje tužbe radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji propisan je člankom 71. Zakona o obveznim odnosima.

U slučaju kad se pravna radnja dužnika na štetu vjerovnika sastoji u naplatnom raspolaganju, vjerovnik može podnijeti tužbu u roku od 3 godine. U svim ostalim slučajevima rok za podnošenje tužbe je godinu dana.

Rok se računa od dana kad je poduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno od dana kad je trebalo poduzeti propuštenu radnju.

Učinak pobijanja dužnikovih pravnih radnji

U slučaju ako vjerovnik uspije sa svojim tužbenim zahtjevom, sukladno članku 70. Zakona o obveznim odnosima, pravna radnja gubi učinak samo prema njemu, tužitelju i to u onom dijelu u kojem je potrebno za namirenje njegovih tražbina.